Mikroplastika u stomatologiji: „Opravdan je pristup zasnovan na načelu predostrožnosti”

Iveta Ramonaite

čet. 30 srpnja 2026

dijeliti

spasiti

Stomatološki materijali na bazi polimera, proizvodi za oralnu higijenu i rutinske kliničke procedure mogu doprinijeti oslobađanju mikroplastike i nanoplastike, ali su obim i posljedice takve izloženosti i dalje nepoznati. Dental Tribune International razgovarao je s dr Akashom Kumarom Girijem, stomatologom u Zonalnoj bolnici Lumbini u Nepalu i koautorom nedavnog preglednog rada o mikroplastici i nanoplastici u stomatologiji, o mogućim izvorima izloženosti, trenutnim saznanjima i praktičnim koracima koje stomatolozi mogu poduzeti kako bi smanjili nepotrebno oslobađanje ovih čestica.

Dr Akash Kumar Giri, koautor nedavnog preglednog rada o mikroplastici i nanoplastici u stomatologiji, navodi da stomatologija ne treba odustati od materijala na bazi polimera; međutim, stomatološki stručnjaci bi trebali smanjiti nepotrebno oslobađanje tih čestica tamo gdje je ono najpredvidljivije. (Slika: Dr Akash Kumar Giri)

Dr Giri, zašto ste mislili da stomatologija zaslužuje veću pažnju u istraživanju mikroplastike i nanoplastike?
Ovaj pregled je proizašao iz moje lične brige. O mikroplastici i nanoplastici se govori u oblasti zaštite okoliša i sistemskog zdravlja, ali su i dalje nekako čudno odsutne u stomatologiji. Pitanje koje sam želio istražiti bilo je jednostavno: kako bi pacijenti i stomatolozi mogli biti izloženi ovim česticama putem usta, kako u klinici tako i kod kuće? Naš pregled pokazuje da usna šupljina ostaje nedovoljno istraženo mjesto gdje pojedinci mogu redovno unositi - a povremeno i udisati - čestice oslobođene iz stomatoloških materijala i proizvoda za oralnu njegu.

Potreba za istraživanjem također je postala hitnija kako se nekoliko dostignuća približilo. Materijali na bazi polimera sada su ključni za modernu stomatologiju. Nedavne biomedicinske studije otkrile su mikroplastiku u ljudskoj krvi, posteljici i moždanom tkivu, stavljajući ovo pitanje u oštriji fokus. Također, pažnja politike se pomjerila sa široke diskusije o zagađenju prema regulaciji specifičnih proizvoda.

Bio sam zapanjen nivoom fragmentacije postojeće literature. Postojale su studije o četkicama za zube, pastama za zube, alignerima, kompozitima, aerosolima, otpadnim vodama i biološkim efektima. Međutim, bilo je malo pokušaja da se te studije objedine na način koji bi odgovorio na praktično pitanje s kojim se suočavaju stomatolozi: koliko izloženosti može biti kroz usta, najrutinskijim putem?

Na osnovu trenutnih dokaza, koji stomatološki materijali ili proizvodi za oralnu njegu izgledaju kao najznačajniji izvori mikroplastike i nanoplastike?
Umjesto jedinstvenog rangiranja, najiskreniji okvir bi bio odvojiti hroničnu svakodnevnu izloženost i kratkotrajnu, visokointenzivnu kliničku i laboratorijsku izloženost. U slučaju ponovljene izloženosti kod kuće, četkice za zube i paste za zube koje sadrže polimere su među najboljim primjerima: budući da se koriste svakodnevno, mogu doprinijeti rutinskoj izloženosti česticama čak i kod ljudi koji se ne podvrgavaju stomatološkom tretmanu.

Jedna analiza je procijenila da upotreba četkice za zube može osloboditi najmanje 2,33 miliona čestica po osobi godišnje, a upotreba paste za zube do 1,18 miliona čestica po osobi godišnje. Ovisno o formulaciji, paste za zube mogu sadržavati polimere kao što su PE, EVA, PET, PP, PTFE i PMMA. Vlakna četkica za zube se obično izrađuju od PP, PA, PE ili PET materijala. Ova razlika je važna jer nisu svi proizvodi izloženi istom nivou štetnih materija. Međutim, svakodnevna oralna higijena predstavlja najstalniji izvor izloženosti mikroplastici i nanoplastici kod opće populacije.

Slika je drugačija u klinici i laboratoriji: izloženost može biti kraćeg trajanja, ali koncentriranija tokom specifičnih procedura. Završna obrada i poliranje kompozitne smole, brušenje ili glodanje proteza od smole i PMMA, te obrezivanje i brušenje alignera čine se najvažnijim izvorima izloženosti. Poliranje kompozitne smole može generirati gusti, kratkotrajni ultrafini aerosol u zraku blizu nosa i usta kliničara. Obrezivanje PMMA aparata proizvodi akrilnu prašinu i fine čestice. Osim toga, aligneri mogu ispuštati ostatke tokom izrade i obrezivanja, te su izloženi produženim intraoralnim mehaničkim silama i hemijskoj izloženosti.

Vaš pregled spominje moguće biološke efekte poput oksidativnog stresa i upale. Koliko su jaki dokazi u ovoj fazi i gdje su najveće praznine u znanju?
Postoji dovoljno bioloških dokaza da se ovo pitanje shvati ozbiljno. U ovom trenutku, dokazi su uglavnom mehanistički. Mikroplastika i nanoplastika mogu biti internalizirane oralnim ćelijama i mogu izazvati oksidativni stres, inflamatornu signalizaciju i genotoksične efekte, što sugeriraju in vitro studije i neke in vivo studije. Ovi efekti su povezani s ćelijskim signalnim sistemima uključenim u upalu i odgovore na stres. Mogući efekti na oralni mikrobiom, lokalna iritacija tkiva i upalna disregulacija također ostaju vjerojatni.

„Mikroplastika i nanoplastika mogu biti internalizirane oralnim ćelijama i mogu izazvati oksidativni stres, upalnu signalizaciju i genotoksične efekte.“

Međutim, direktni klinički dokazi na ljudima koji podržavaju vezu između bolesti i izloženosti mikroplastici oslobođenoj iz stomatoloških materijala i postupaka ostaju ograničeni. Biološki uvjerljivi, ali još uvijek nedokazani klinički ishodi uključuju potencijalne veze s periodontalnom upalom, oralnom karcinogenezom i sistemskim efektima. Druga zabrinutost je da biološke efekte možda ne uzrokuju same čestice. Hemikalije koje se mogu iscijediti, uključujući rezidualne monomere i plastične aditive, također mogu doprinijeti, što otežava razlikovanje efekata izazvanih česticama od hemijskih efekata.

Moj umjereni odgovor bi bio da najjači dokazi ukazuju na ćelijski stres, upalu i biološku uvjerljivost, ali da dokazi o uzročnosti bolesti kod ljudi ostaju slabi. Ne bih rekao da je dokazano da rutinska stomatološka ili kućna izloženost uzrokuje kliničke bolesti. Međutim, oslobađanje mikroplastike i drugih plastičnih čestica se dešava, biološki mehanizmi su dovoljno zabrinjavajući i potreban je pristup predostrožnosti.

Postoje veliki nedostaci u praktičnom znanju. Dalja istraživanja trebaju se fokusirati na modele izloženosti koji odražavaju realne kliničke i kućne doze, poboljšanu detekciju submikronskih i nanočestica u slini i drugim oralnim uzorcima, te jasniju razliku između učinaka samih čestica i učinaka hemikalija koje se ispiru iz materijala. Također treba dati prioritet standardiziranom izvještavanju o broju, veličini i masi čestica, kao i dugoročnim studijama na izloženim populacijama kao što su stomatolozi, korisnici aparatića za ispravljanje zuba i nosioci proteza. Potrebne su i kliničke i laboratorijske studije iz stvarnog svijeta kako bi se pokazalo u kojoj mjeri evakuacija velikih količina, mokra završna obrada, filtracija i kontrola prašine u laboratoriju smanjuju izloženost česticama.

Koje praktične korake stomatolozi i zubne laboratorije mogu poduzeti sada kako bi smanjili oslobađanje mikroplastike, a da pritom rutinski klinički i laboratorijski rad ne umanje efikasnost?
Vjerujem da ne moramo čekati konačne dokaze kako bismo ublažili nepotrebnu izloženost. Većina mjera ublažavanja već spada u dobru kliničku praksu i ne ugrožava kvalitet liječenja.

Prioritet bi trebalo biti hvatanje na izvoru u ordinaciji. Prilikom završne obrade materijala na bazi polimera, uvijek treba koristiti evakuaciju velike jačine i postaviti je što bliže radnom području. Kad god je to izvodljivo, mokra završna obrada s odgovarajućim ispiranjem trebala bi biti poželjnija od suhe završne obrade jer stvara manje prašine u zraku.

Kontrola prašine je posebno važna u laboratorijama i prostorima za podešavanje u ordinaciji. Obrezivanje, brušenje ili poliranje PMMA uređaja, glodanje CAD/CAM smolnih blankova i obrezivanje ili završna obrada alignera i retainera treba po mogućnosti provoditi pod lokalnom ispušnom ventilacijom ili u zatvorenoj jedinici za ekstrakciju. Širenje u zraku također se može smanjiti korištenjem mokrih metoda. Fini ostaci, talog od brušenja i čestice u hvatačima ili filterima trebaju se odlagati na odgovarajući način, umjesto da se ispiraju u sudoperima. Osim toga, usisni hvatači i linijski filteri zahtijevaju redovno održavanje, jer loše održavan sistem kontrole postaje manje efikasan.

Za pacijente, preporuke bi trebale biti realne, a ne alarmantne. Kada su performanse slične, zamjena istrošenih četkica za zube, korištenje laganog pritiska četkanja i odabir formulacija pasta za zube bez mikroplastike su razumne mjere.

Cilj nije napustiti upotrebu materijala na bazi polimera u stomatologiji, jer su ovi materijali od kliničkog značaja. Umjesto toga, cilj je smanjiti nepotrebno oslobađanje tamo gdje je najpredvidljivije: završna obrada, brušenje, poliranje, čišćenje, rukovanje otpadnim vodama i odabir proizvoda.

Kako bi novonastali propisi, poput ograničenja EU o namjerno dodanoj mikroplastici prema uredbi o registraciji, evaluaciji, autorizaciji i ograničavanju hemikalija (REACH), mogli uticati na stomatološku industriju u narednim godinama?
Vjerujem da će uticaj biti selektivan, ali značajan. Ograničenje EU REACH-a prvenstveno se odnosi na sintetičke polimerne mikročestice koje se namjerno dodaju proizvodima ili smjesama. To nije opšta zabrana svih plastičnih materijala koji se koriste u stomatologiji, a čestice nastale habanjem nisu primarni cilj ovog ograničenja.

Najveći uticaj će vjerovatno biti na namjerno dodanoj mikroplastici, posebno mikrokuglicama koje se koriste za abrazivne, polirajuće ili čisteće efekte. U stomatologiji je ovo od najveće važnosti za proizvode za oralnu njegu i određene profesionalne preparate koji mogu nastaviti koristiti polimerne mikročestice. Ovi proizvodi će se vjerovatno prvo suočiti s pritiskom preformulacije.

„Cilj je smanjiti nepotrebno oslobađanje tamo gdje je najpredvidljivije: završna obrada, brušenje, poliranje, čišćenje, rukovanje otpadnim vodama i odabir proizvoda.“

Za proizvođače stomatoloških proizvoda, dokumentacija i klasifikacija proizvoda mogu postati izazovniji. Kompanije će možda morati dokazati da li proizvod spada izvan opsega propisa, da li je izuzet ili da li se njime na njega odnosi. To može uključivati i zahtjeve za dodatnim informacijama o njegovoj upotrebi, smjernicama za odlaganje, izvještavanju i dokumentaciji dobavljača.

Ne očekujem da će stomatologija ovaj propis smatrati novim kliničkim tabuom. Umjesto toga, to će biti više poticaj ka upravljanju proizvodima. Možda će biti više zahtjeva za deklaracijama dobavljača, više tehničkih izvještaja specifičnih za polimere, veća kontrola pasti za poliranje, profesionalnih stomatoloških proizvoda i proizvoda za oralnu njegu široke potrošnje, te povećan interes za materijale koji ili ne sadrže namjerno dodane mikročestice ili pokazuju smanjeno ljuštenje bez ugrožavanja kliničkih performansi. Općenito, propisi mogu pomaknuti područje od pasivne svijesti prema aktivnoj odgovornosti, dok se dokazi o zdravstvenim ishodima nastavljaju razvijati.